Hodočašće sv. Vereni i Dan Misije

Duhovna obnova za misiju Aargau od 15. do 18. listopada 2015. bila je pod geslom Isusovih riječi: Dođite k meni, svi koji ste umorni i opterećeni

Voditelj je bio fra Ljubo Kurtović, župnik u Veljacima. Glazbeno su nas obogaćivali Mile i Luka Bubalo. Prvi dan smo bili u Wettingenu, drugi u Aarau, treći na hodočašću sv. Vereni u Bad Zurzach i zaključili Danom misije i proslavom zaštitnika naše misije sv. Ivana Pavla II. u Shuru. Svojom nazočnošću Dan misije je uveličao i biskupijski vikar g. Christoph Sterkman.

Potreba prihvaćanja.

Postoje mnogi ljudi koji odbacuju život, oni kojima je dar života postao teret i koji za taj dar nisu spremni preuzeti odgovornost. Oni osjećaju da im je egzistencija nametnuta, da nisu bili pitani. U takvim ljudima se rađa temeljna tjeskoba: došli su na svijet i trebaju ga napustiti. Tjeskoba da su „stvoreni“ i da su ovisni o nekom Drugom. Prihvaćanje samoga sebe ne događa se bez unutrašnje napetosti i borbe. Potrebna je hrabrost za Božje prihvaćanje nas samih. Potrebna je odvažnost koja nam često nedostaje. Zašto čovjek treba odvažnost da prihvati Prihvaćanje?  Kada nam se događaju stvari koje nas razočaraju, skloni smo tužiti se: „Kako to Bog može dopustiti?“  Počinjemo sumnjati u Božju ljubav. Potrebna je odvažnost vjerovati da nas Bog prihvaća  što god nas u životu snašlo. Takav čin vjere nadilazi naše osobno iskustvo.Lako je vjerovati u Božju ljubav općenito, ali je vrlo teško vjerovati u ljubav Božju prema meni osobno. Zašto ja? Vrlo malo ljudi može stvarno sebe prihvatiti i prihvatiti prihvaćanje. Prihvaćanje samoga sebe ne može se nikada temeljiti na mome ja, na mojim kvalitetama. Takav bi se temelj srušio. Prihvaćanje sebe je čin vjere. Kad Bog ljubi, moram i ja sebe prihvatiti. Ne mogu ja od sebe tražiti više nego što Bog od mene traži.

Nemir u ljudskom srcu.

Nemir je postao bolest našega vremena. Nebrojeni ljudi tuže se da ne mogu naći mir. Sveti Augustin će reći: „Nemirno je srce naše dok se ne smiri u Bogu.“  Jedan od uzroka uznemirenosti je i neumjerenost koja se pokazuje u reklamama. Reklama je okrenuta našim neumjerenim potrebama, našoj potrebi za stalnom srećom, za neposrednim zadovoljenjem, za zaštitom i uspjehom. Danas se govori kako je svijet bolestan od buke, bolestan od nebrige za Boga. Posvuda oko nas odjekuje buka:, buka prometa, buka u poduzećima, buka u bolnicama, buka medija. Previše govora uništava riječi kao i cjelokupni čovjekov unutarnji život: „Srce čovjeka koji stalno govori postaje prazno. Ako osjećaj svaki put prijeđe u riječ on umire. Srce ne može živjeti ako ne ostane sa samim sobom, u skrivenosti i tišini. Tada se s njim događa kao i s poljem koje bi moralo donositi plodove bez odmora: ne bi dugo trebalo da se iscrpi.“

Molitva i vjera.

Poznata nam je molitva učenika upućena Isusu: „Gospodine, nauči nas moliti.“ Molitva i vjera nisu zasebne stvarnosti nego itekako ovise jedna o drugoj. Molitva je u tijesnoj vezi sa stvarnošću vjere. Kao kršćani stojimo ili padamo s molitvom. Molitva i vjera međusobno su uvjetovane. Gubljenje ili slabljenje vjere počinje zaboravom molitve. Tko više ne moli postaje nevjernik. Sveta Terezija Avilska govorila je: „Ako vam netko kaže da postoji neki drugi put do Boga osim molitve, ne vjerujte mu.“ Bog koji nije prisutan po našoj molitvi postaje stranac i netko nepoznat. Hvala svim misijskim suradnicima na uspješnoj organizaciji Dana misije!